Bijenale scenskog dizajna – BiSD 2022

Žiri za oblast Scenski dizajn u pozorištu

Obrazloženje nagrada

               Živimo u vremenu u kojem na sceni napokon možemo reći gotovo sve, ali samo ukoliko nam to o čemu govorimo dozvole produkcijski okviri. Umjesto nekadašnje ideološke (auto)cenzure, u teatrima u regiji prevladava princip tržišne samoredukcije, recesijski discipliniranog odbacivanja “suvišnog” balasta, kako bi barem na trenutak svoj umjetnički balon zadržali u zraku, među oblacima. Kazalište nije samo mjesto teških tijela, nego i realnog okupljanja, upozorava teatrolog Hans Thies Lehmann. Ali u toj radosti realnog okupljanja, tijela nisu jedina teška stvar.

               Provodna nit svih predstava u natjecateljskom programu ovogodišnjeg Bijenala jest široko shvaćena strategija otpora, pomoću koje teatar zaslužuje svoj scenski identitet, svim nedaćama u inat. Bez obzira na očite statusne, proračunske ili estetske razlike među njima, svaka je predstava u ovogodišnjem programu snažan zagovor za tezu o kazalištu kao Gesamtkunstwerku, sveobuhvatnoj umjetnosti u kojoj se bez pitanja kako, ne može početi odgovarati na, suštinski primarno, pitanje zašto. Posebno je intrigantno iščitavati slojevite nijanse sveprisutne težnje za posvećenim prostorima igre; britke, kao žilet oštre redateljske koncepcije, maštovite dramaturške diverzije, snažno autorsko i izvedbeno zajedništvo, sve je to otvaralo prostor prostoru i alkemičarski stvaralo nešto iz ničeg. Scenski dizajn je, kao i prije spomenuta tijela, također težak, u doslovnom i prenesenom značenju. Natjecateljski program Bijenala neprekidno nas je podsjećao kako je ta težina integralan i presudno bitan dio umjetničkog čina. Na kraju krajeva, o čemu govorimo kad govorimo o scenskom dizajnu? O organskoj srži izvedbene cjeline ili o neobaveznoj nadgradnji na redateljsko – glumački Mitspiel?

               Kriterij po kojem je žiri odlučivao o nagradama slijedio je zajedničku unutrašnju logiku odabranih predstava; scenski dizajn u njima shvaćen je prije svega kao zajednički autorski i izvođački stav, a tek potom kao zbir raznorodnih umjetničkih doprinosa. Priznanja koja ponajprije honoriraju skupno osmišljenu autorsku poziciju u oblikovanju scenskog dizajna tako prepoznaju prevladavajuće estetske tendencije, koje programatski rade na zamućivanju intermedijalnih granica u sklapanju cjeline.

               Dramaturški gledano, cjelokupna selekcija zorno svjedoči o grozničavoj potrazi za suvremenim izvedbenim materijalom, koji, očito je, više gotovo nikad nije klasičan dramski tekst. Autorsko postdramsko kazalište, dokumentarni teatar, radikalne nadgradnje antičkog naslijeđa, redateljske adaptacije proze, poetizirani recitali, obrade literature za djecu i tek pokoja predstava usustavljena prema čvrsto određenom dramskom djelu. Suvremena scenska lica i dalje traže svoga autora, otkrivajući sve začudnije prostore u kojima se ta potraga odvija, što izravno utječe na paradigme oblikovanja scenskog dizajna.  

               Pri kraju ovog uvoda, treba nešto reći i o tematskim preokupacijama nagrađenih predstava. Svaki pohvaljeni rad pažljivo osluškuje bȉlo suvremenosti; zajednički nazivnik svima im je nemilosrdno kopanje po intimi pojedinca, koja je shvaćena kao jedina istinski bitna tema u ovom trenutku. Donedavno nezaobilazan politički teatar, oslikan širokim diskurzivnim zamasima, u današnjem rascjepu između globalne pandemije i potencijalnog svjetskog sukoba može izgledati kao samozadovoljna stilska vježba. Neizlječive napukline u psihičkom zdravlju pojedinca, ljubav kao želja koja se razbija o potrebu te klasični romani pročitani kao poosobljeni gorki niz partikularnih sudbina središnje su tematske preokupacije nagrađenih predstava, i sve pokazuju u istom, induktivnom smjeru. Od pojedinačnog, ka općem.

               Važno je spomenuti kako spomenute etičke i estetske tendencije, kao i kriterije izbora žiri nije postavljao kao apriorne zahtjeve, već ih je izlučio kao posljedice temeljite analize svih odgledanih predstava. Rad na procjenjivanju kvalitete kazališnih činova shvaćen je kao dijaloški proces, bez unaprijed određenih kategorijalnih uvjeta. Žiri je svoje djelovanje shvatio po uzoru na nauk arhitekta Bogdana Bogdanovića; manje kao nauku, više kao gnosu.

…

Žiri je djelovao u sastavu: Radivoje Dinulović, arhitekt (Beograd, Novi Sad), Filip Jovanovski, arhitekt, scenograf i vizualni umjetnik (Skopje, Bitola), te Matko Botić, dramaturg, teatrolog, glazbenik i kazališni kritičar (Zagreb, Split). Sve odluke donesene su jednoglasno.

Velika nagrada (Grand Prix) BiSD 2022 dodijeljena je autorskom timu predstave Čriček in temačni občutek Toona Tellegena, u režiji Ivane Đilas i produkciji Slovenskog narodnog gledališča, Nova Gorica

Predstava Čriček in temačni občutek živi je podsjetnik kako ambijentalnost kao poželjna osobina teatarskog čina nije rezervirana za scenske izvedbe u nekazališnim prostorima. Pozornica kazališta u Novoj Gorici, naime, neobično je uska i visoka; više uspravni portret, nego vodoravni pejzaž. Autorski tim nagrađene predstave toj arhitektonskoj zadatosti prilazi otvoreno i komunikativno; umjesto uobičajenog scenskog prometa po vodoravnoj osi, sav mizanscen razigrano se penje i spušta po ordinati, pokazujući tako visok stupanj ambijentalne uklopljenosti u nepromjenjive parametre prostora za igru. Novogorički Čriček prije svega vjeruje u sistem; rijetko je koja regionalna predstava tako bešavno spojila sva svoja izražajna sredstva u jedinstveni mehanizam, u kojem je gotovo nemoguće promatrati individualne umjetničke doprinose. Razgranati prostor igre scenografkinje Sare Slivnik i scenskog slikara Vasje Kokelja tako je nezamisliv bez snovitog video materijala Vesne Krebs, a spomenuti video do punog izražaja dolazi tek suptilnom chiaroscuro igrom oblikovatelja svjetla Igora Remetea, te potentnim nadopunjavanjima s duhovitim, pogođeno pomaknutim kostimima Jelene Proković. Slojevita vizualna slika nadopunjava se zavodljivom zvučnom kulisom; Joži Šalej kao glazbenik te Murat kao foley umjetnik i sinkronizator, a obojica kao šarmantni vokalni solisti predano su doprinosili izgradnji pomaknutog scenskog svijeta. No, velika nagrada Bijenala nije slovenskoj predstavi pripala (samo) zbog maštovito zamišljenog i besprijekorno izvedenog audiovizualnog sistema: redateljica Ivana Đilas (uz pomoć dramaturga Marka Bratuša i duhovite, utilitarne koreografije Maše Kagao Knez) taj dobro ugođeni sustav ispunjava filigranski izgrađenom glumačkom igrom i začudnom postdramskom fakturom. Redateljica i dramaturg u poznatoj nizozemskoj knjizi za djecu prepoznaju znake vremena i pronalaze posve jednostavnu, ali bremenitu strukturu koja svojim britkim egzistencijalizmom jednako uspješno komunicira s publikom svake dobi. Tellegenova analitička parabola o psihičkom zdravlju tako je postala poetski povišeno i društveno odgovorno scensko djelo, koje se, bez obzira na to da li u gledalištu sjede novogorički učenici ili žiri Bijenala, gleda kao istinska drama našeg vremena.

Nagrada BiSD 2022 za scenski dizajn predstave u cjelini dodijeljena je autorskom timu predstave Krvave svadbe Federica Garcije Lorce, u režiji Igora Vuka Torbice i koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta, Novi Sad i JU Grad teatar, Budva

Opis priznanja koje nagrađuje scenski dizajn predstave u cjelini, naglašavajući cjelovitost i zaokruženost umjetničke vizije, već po samoj definiciji upućuje na Torbičino majstorsko čitanje Lorcina poetsko-dramskog veza. Redatelj se, naime, prvenstveno usredotočuje na sintetičko promišljanje ukupnosti književnog predloška, stvarajući besprijekorno zaokruženu cjelinu. Ono lehmannovsko pitanje, koje dvoji je li u suvremenom teatru (dramska) napetost više uopće napeta, rezonira kroz čitav komad; više uzbudljivi poetski recital nego uprizorenje dramskih sukoba, Krvave svadbe odmiču se od uobičajenih akvarela južnjačkih strasti i melodramatskih konvulzija. Osnovni gradivni element u fragilnoj scenskoj konstrukciji jest ritam; ističe se besprijekoran redateljski osjećaj za bešavne prijelaze među scenama, pomno slagana akustička dramaturgija primijenjene glazbe Vladimira Pejkovića, te scenografski tour de force Branka Hojnika, koji tek s nekoliko pažljivo odabranih elemenata, uz pomoć pogođeno stiliziranih kostima Jelisavete Tatić Čuturilo postepeno stvara scensku magiju prispodobivu snazi Lorcine poetske imaginacije. Budvansko-novosadska predstava ambiciozan je pokušaj uspostavljanja vrlog, novog čitanja dobro poznate dramske lektire, čiji se scenski dizajn izdvaja iz ostatka selekcije nesumnjivom kvalitetom svojih sastavnica, ali i unutrašnjom dramaturgijom razvoja akustičkih i vizualnih elemenata scenske igre.

Posebna nagrada BiSD 2022 (ex aequo) dodijeljena je autorskom timu predstave Braća Karamazovi po romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog u režiji Olivera Frljića i produkciji Zagrebačkog kazališta mladih, Zagreb

Posebna nagrada dodjeljuje se za kreativno prožimanje scenskog dizajna s prostornim zadatostima kazališne pozornice

Zagrebačka Braća Karamazovi zapravo su dvije odvojene predstave, s različitim dramaturškim i izvedbenim ključevima, ali su obje smještene u isti scenografski, kostimografski, svjetlosni i akustički okvir, koji uvjerljivo radi za zajedničku stvar, stvarajući zaseban estetski svijet, vidljiv i prije nego što prepoznatljiva frljićevska etika dođe u prvi plan. Scenograf Igor Pauška umjesto da omeđi prostor igre, dojmljivo oslobađa cijeli ogromni scenski potencijal Zekaemove dvorane Istra, čiji horror vacui nije samo vizualna komponenta predstava, već važan element ugođaja obaju izvedbi. Frljić sa suradnicima Dostojevskog nadahnuto čita kao san, košmar, halucinaciju; ekspresionističku igru u kojoj nam je razgranata fabula podvaljena kao pseudorealistički okvir. I drugi vizualni elementi pažljivo potpomažu košmarnu atmosferu scenskih prizora, po principu koji bi se mogao okarakterizirati likovnom inačicom grotowskijevske vie negative; kao što se scenski prostor rasplinjava umjesto da se čvrsto odredi, tako i rasvjetna tijela, u iznimno uspjelom dizajnu svjetla Marina Frankole, umjesto da su skrivena u visinama, funkcioniraju kao dio scenografije, nanizana po bokovima scenskog prostora. Bočna i podna rasvjeta gotovo uvijek ostavljaju glumačka lica u polusjeni, a atmosferi pridonosi i pažljivo odabrana sfumato glazbena podloga (u izboru samog redatelja), koja kuha ispod dijaloških scena, toliko čujno da je svaki njezin izostanak snažan kazališni znak. Naposljetku, tu su i iznimno duhoviti, majstorski osmišljeni, dramaturški funkcionalni kostimi Zdravke Ivandije Kirigin; dugo se u nekoj regionalnoj predstavi nije moglo izvući toliko informacija i sugestivnih podražaja iz kostimografske postavke. Svi ti gradivni elementi dizajna u Zekaemovoj Istri funkcioniraju kao organska cjelina, koristeći arhitekturu i akustiku teatarske dvorane kao posebno naglašenu, dodanu vrijednost.

Posebna nagrada BiSD 2022 (ex aequo) dodijeljena je autorskom i izvođačkom timu predstave Ana Karenjina po romanu Lava Nikolajeviča Tolstoja u režiji Mirka Radonjića i koprodukciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom, Cetinje i Dramskog studija Prazan prostor, Podgorica

Posebna nagrada dodjeljuje se za kreativno zajedništvo autorskog i izvođačkog tima, shvaćeno kao presudni gradivni element scenskog dizajna

Mirko Radonjić, Ilija Đurović. Sanja Vujisić, Aleksandar Gavranić, Pavle Prelević. Hana Rastoder, Ilija Gajević, Lina Leković. Ana Kašćelan i Pavle Simonović. Iva Mijanović, Marija Backović, Lav Tolstoj. Nije nimalo slučajno što obrazloženje posebne nagrade započinje nabrajanjem imena uključenih u proces nastanka predstave. Osim odnosa između osoba koje nose ta imena, naime, u predstavi gotovo da i nema ničeg drugog. Prazan prostor. Oboružana svojim tijelima, iskustvima, mišljenjima i strahovima, ta nevelika grupa ljudi uspjela je na tek nekoliko kvadrata izgraditi veliku predstavu, cijelo vrijeme govoreći isključivo iz sebe, za sebe i o sebi. Autor romana, jedan od rijetkih s popisa koji nije osobno prisutan na izvedbama, u toj predstavi nije zastupljen kao lektirni klasik, već kao poticatelj na dijalog, inspirativan tvorac proznog predloška kojeg je autorski i izvođački kolektiv, umjesto da ga dramatizira, uspješno posvojio. U nešto više od četiri sata trajanja predstava sadrži i pokoji sadržajni višak, scensku nezgrapnost i dramaturšku nedosljednost, te ni u kojem smislu nije pièce bien faite, ali kreativno zajedništvo koje emanira iz izvedbe čini je cjelinom daleko važnijom od pukog zbroja vlastitih estetskih sastavnica.